Profesorica engleskog i talijanskog jezika u našoj školi, Nikolina Krpina, odvažila se na veliku avanturu i popela se na vrh Afrike, Kilimanjaro.
U nastavku vam donosimo njezino iskustvo.
Karla: Kako vam je bilo na Kilimanjaru?
Prof Nikolina: Bilo mi je fenomenalno, odlično, uzbudljivo, naporno….
Karla: Što Vam je bilo najbolje, a što najteže?
Prof. Nikolina: Pa najbolje mi je bilo penjanje kroz džunglu, znači prolazili smo kroz različite terene pa tako i kroz džunglu, kroz neko močvarno područje, kroz pustinjsko područje i na kraju kroz alpsko područje, ali prašuma je bila fenomenalna, prelijepa, puna majmuna sa velikim bijelim repovima koji su skakali uokolo. Imala je lijane pa smo glumili da smo Tarzan i Jane i tako. Osim toga oduševio me i sam pogled na Kilimanjaro i noćno nebo, jer je zvjezdano nebo je potpuno drugačije na južnoj polutci nego kod nas, tako da je to bio baš pravi doživljaj.
Karla: A što vam je bilo najteže?
Prof. Nikolina: Najteže mi je definitivno bilo penjati završni uspon od 1300 metara jer smo ga penjali kroz noć. Bilo je jako hladno, nismo se smjeli zaustavljati jer bismo se smrzli i pred sam vrh sam ostala bez zraka i onda mi je bilo jako jako naporno.
Karla: Koliko dana je trajalo penjanje, a koliko spuštanje?
Prof. Nikolina: Penjali smo se šest i pol dana, a spuštali smo se dan i pol.
Karla: Jeste spavali negdje u Africi i kako Vam se svidio smještaj tamo?
Prof. Nikolina: Smještaj nam je bio dosta dobar. Spavali smo u gradu Aruši u hotelu s četiri zvjezdice. Sve je bilo uredno i čisto. Spavali smo kad smo išli na safari u nekakvoj lođi koja je za te safari izlete. Prekrasno mjesto, a mi smo se osjećali jako bogato jer je sve izgledalo nestvarno.
Karla: Jeste li kušali neku afričku hranu i kako Vam se ona svidjela?
Prof. Nikolina: Probala sam pečenu bananu i nije mi se uopće svidjela. Osim toga probala sam i neko njihovo autohtono povrće za koje sam zaboravila kako se zove, ali je mix između krumpira i banane. Osim toga, smo kušali i etiopijsku hranu koja je jako začinjena, a ja ne volim začinjeno pa me se nije baš dojmilo.
Karla: Kako ste dolazili do signala za mobitel i Internet
Prof. Nikolina: Signala je bilo na svakom kampu, dakle imali smo otvoreni signal, međutim na svakom kampu je bilo preko 300 ljudi i svi su se hvatali za taj signal tako da je on bio neuhvatljiv i slab. Iz tog razloga nisam se nikome javljala od početka uspona pa sve dok se nismo spustili i došli u grad. Mobitel sam punila uz pomoć prijenosnog punjača
Karla: Je li bilo teško ne javljati se nikome od svojih bližnjih?
Prof. Nikolina: Pa i nije mi bilo toliko čudno iz razloga što sam svima rekla da se neću javljati i da me nema, a kada sam se spustila u grad, svima sam se javila i to je to
Karla: Sada kada je sve prošlo i kad su se dojmovi slegli moram Vas pitati biste li ste ponovili ovaj uspon?
Prof. Nikolina: U narednih 6 mjeseci sigurno ne, ali nakon nekog dužeg vremena sigurno bih. Dojmovi se još nisu u potpunosti slegli, još uvijek mi je to sve nestvarno u odnosu na Hrvatsku.
Nakon intervjua profesorica Nikolina nam je ustupila i fotografije s uspona koje možete pogledati u našoj fotogaleriji i nastavku članka.
Add comment
Comments